Granični (borderline) poremećaj ličnosti

11.07.2017. 13:25

„Borderline, bio on poremećaj ličnosti, adaptacije ili, jednostavno, stanje je dosljedno nedosljedan i stabilan u svojoj nestabilnosti.“

 A o čemu je tu zapravo riječ, možete pročitati u nastavku...

Nemam želju da ulazim u kontroverze oko (ne)postojanja i (ne)definisanja termina graničnog poremećaja ličnosti. Ne zato što ne mislim da je važno, već zato što je činjenica da postoji veliki broj ljudi koji se osećaju „zarobljeno“ na ovaj način, pa smatram korisnijim približiti to nama koji imamo takve osobe koje volimo u okruženju i onima koji sebe pronađu u ovom tekstu.

Prije svega, pokušajmo razumiti termin „granični“. Ideja iz koje je nastao je da su to ljudi koji hodaju tankom linijom između „normalnosti“ (neurotskog) i „patologije“ (psihotičnog) svaki dan svog života. Počinju da postaju svjesni svog „problema“ u ranom zrelom dobu kada se prvi put javlja autentična potreba za zajedništvom i dubinski odnos sa drugom osobom. U tom trenutku počinju da shvataju da su njihovi emotivni odnosi (u poređenju sa ostalima) nestabilni, intenzivni i „crno-bijeli“. Uvijek uključuju veliku strast i idealizacije na početku i ogroman bol i razočarenje na kraju. Jedini konstantni osjećaj jeste „unutrašnja praznina“. Svaki put kada uđu u odnos misle da su je popunili i svaki završetak odnosa im samo potvrđuje da je to nemoguće.

Zamislite da konstatno živite sa osjećajem koje ima dijete iz grada kada se izgubi u šumi i ostane potpuno samo. Strah, usamljenost, svi me ostavljaju, nemam sposobnost da se sam snađem jer nikada nisam bio u šumi, bespomoćnost… Pokušajte da budete to dijete dok čitate ove redove, a onda zamislite da je to osjećaj koji vas prati svaki trenutak vašeg života. Nije nimalo lako, zar ne?!
Da, njima nije lako sa samima sobom, a ni nama nije lako sa njima. Ali kad pokušam da shvatim kako se to dijete osjeća, ipak mi se čini da je njima malo teže sa njima samima, nego nama sa njima.

Osnovna karakteristika naših osjećanja prema tim osobama jeste nestabilnost. Mi nikada ne možemo znati u kom raspoloženju ćemo ih sresti danas ili sutra. To je poprilično frustrirajući osjećaj, znam. Ali sjetite se da njihovo stanje vas udaljava od njih, a suština onoga što im je potrebno jeste da IMATE DOBAR ODNOS. Zvuči teško i izazovno, ali ne dolazi bez nagrade. Priznajte da i vama prija da budete u njihovom društvu. A onda… dobiju napad bijesa zato što ste kasnili 4 minuta jer to znači da ih ne volite i ne poštujete i vi ne možete učiniti ništa da smirite taj bijes. Osjećaj je kao da se vozite na rolerkosteru sa neprilagođenom brzinom i nikada ne znate kada može prikočiti ili ubrzati. Da, baš takav je osjećaj. Ali, ne dižimo ruke od njih. Dajte da mi budemo sidro njihovom brodu. Nemojmo im ispuniti njihov najveći strah i… ostaviti ih.

na klupi

Pokušaću da opišem još nekoliko karakterističnih ponašanja preko primjera, ali vas molim nemojte uzimati svaki primjer kao dijagnostički pokazatelj. Nije mi to cilj. Cilj mi je da prepoznamo njihovo ponašanje i šta stoji iza toga kako bi mogli da im pomognemo.
Najčešće (nije pravilo bez izuzetaka), to su ljudi koji su šarmantni i inteligentni. Na prvi pogled su to, zabavni, privlačni, harizmatični, duhoviti, veseli, i društveni ljudi (nemaju svi takvi ljudi poremećaj, zar ne?!). Najčešće brinu o sebi i svom spoljašnjem izgledu, ali mogu i mijenjati stilove kako im se menja percepcija njihove slike o sebi. Često su obrazovani, ali kada popričate sa njima saznaćete da su mijenjali nekoliko puta fakultete ili još češće radna mjesta. Često su teatralni, ono što nazivamo „kraljice drame“. Upotrebila sam „kraljicu“ zato što se tri puta češće ovaj poremećaj javlja kod nježnijeg pola. Vrlo, vrlo često (čak i u toku dana) mijenjaju afektivno stanje koje se kreće u ekstremima, od potpune sreće i nadahnuće do depresivnog raspoloženja i očaja (najčešće bez očiglednog razloga). Ako se žale, onda često opisuju osjećaj praznine u stomaku koji oni osjećaju poprilično intenzivno. Tu prazninu je psihologinja R. Senić sjajno približila nama koji je nismo osjetili ovim riječima:
„Osjećati ništavilo znači osjećati značajnu neobjašnjivu količinu nečeg za šta nemamo riječi, nečeg mrtvog u nama, nečeg što je umrlo i ostavilo svoje loše aspekte u našoj unutrašnjosti ili nečeg što nikada nije ni oživilo da bismo se osjećali živo iznutra.“
Često se rizično ponašaju tokom vožnje, zloupotrebljavaju alkohol ili droge, a dešava se i da imaju iza sebe jedan ili nekoliko pokušaja samoubistva ili samopovrjeđivanja (najčešće to koriste kao sredstvo emotivne ucjene kako ne bi bili ostavljeni ili odbačeni). Porodični život im je obično haotičan, te se često razvode ili imaju burne nezadovoljavajuće odnose sa partnerima. Ono što će vjerovatno svi ispoljiti u nekom trenutku je nesposobnost podnošenja samoće. Vjerovatno će učiniti sve da izbjegnu situacije koje zahtjevaju da budu sami sa sobom. Njihov seksualni život je također haotičan i riskantan. Često mijenjaju partnere ili ulaze u nezaštićene seksualne odnose. Naravno, negiraće postojanje problema i čak i ako se ustanovi da imaju ovaj poremećaj, tretiraće terapeute isto kao i svoje partnere „terapijskim promiskuitetom“. U jednom trenutku će to biti osoba koja ih je spasila i koja im je sve u životu, a već u sljedećem bezosećajni „psihić“ koji pojma nema u stvari šta je njima već pokušava da ih „ukalupi“. Mogu pretjerivati i u potrošnji novca (kupoholičari) i u konzumiranju hrane (prejedanje). Ako volite/znate nekoga takvog, pokušajte da mu predložite dobrog psihologa, a ako ste to vi, znajte da bez obzira na to što treba puno vremena i truda, vama može biti bolje i vi možete biti srećniji sa sobom.

poremecaj licnosti

Ako pokušamo da nabrojimo „simptome“ ovog poremećaja, mogu stati u nekoliko većih kategorija, ali da bi se zapitali da li vi imate ovaj problem, morate imati bar više od njih pola:

  1. Očajnički pokušaji da se izbjegne napuštanje od drugih ljudi (bilo ono stvarno ili samo zamišljeno)
  2. Nestabilni i intenzivni međuljudski odnosi, koji se kreću između ekstremnog idealiziranja drugih ljudi (obično kada oni ispunjavaju njihova očekivanja) i ekstremnog obezvrjeđivanja (obično kada se razočaraju u nekoga). To je taj crno-bijeli način razmišljanja, nema sredine nego su sve ekstremi. Neko je ili divna osoba ili „idiot“.
  3. Poremećaj identiteta: nejasna slika o sebi
  4. Impulsivnost u najmanje dva područja koja su potencijalno autodestruktivna (npr. zavisnost od shopping-a, seksa, droga, rizična vožnja automobilom, napadi prejedanja)
  5. Ponavljajuća suicidalna ponašanja propraćena odgovarajućim prijetnjama, te samopovređujuće ponašanje (rezanje i sl.)
  6. Afektivne promjene raspoloženja (obično iz super dobrog raspoloženja u totalnu depresiju – opet ekstremi) i osjetljivost na spoljne situacije (npr. intenzivne depresije i strahovi, čije faze traju od par sati pa do par dana)
  7. Hroničan osjećaj unutrašnje praznine
  8. Neprikladan, intenzivan bijes ili teškoće savladavanja bijesa
  9. Prolazna paranoja za koju je okidač najčešće stres ili simptomi disocijacije (osjećaja da nisu u svom tijelu)

Znači, osobe kojima je postavljena dijagnoza graničnog poremećaja ličnosti, najčešće se žale na poteškoće u tri životna konteksta: regulacija emocija, kontrola impulsa i međuljudski odnosi.

Osim u privatnom životu, nailaze na poteškoće i u poslovnom svijetu. Već smo pominjali da često mijenjaju radna mesta. Kako je ličnost graničnog tipa fragmentisana i pojedini aspekti ličnosti stoje u kontradikciji jedni pored drugih, ove osobe i u ponašanju pokazuju ovakvu vrstu fragmentisanosti, što se posebno nepovoljno odražava na posao. Oni će, iz potpune idile, vrlo brzo preći u odbacivanje. Tada često izostaju sa posla po nekoliko dana, da bi nakon toga radili punom parom, uporno do iscrpljenja. Osjećaj da poseduju veliku radnu energiju obično biva zamijenjen depresivnom prazninom, kada upotreba alkohola ili drugih supstanci čini da su gotovo neupotrebljivi za rad. Jedini način da pretpostavljeni pomogne ovakvim osobama jeste da ima stabilnost, da insistira na vrlo čvrstoj strukturi posla i uloga. Čvrsta struktura je od velike pomoći jer nema prostora da svoje konflikte ovakav radnik preslikava i odigrava sa kolegama ili pretpostavljenima.

Kao i na druge psihološke poremećaje, na nastanak i razvoj graničnog poremećaja utiču različiti faktori - genetski, socijalni, kao i psihološki faktori. Ne postiji jedan faktor koji utiče na nastanak već je to više interakcija nekoliko njih. Također, ukoliko osoba ima ovaj poremećaj to u izvjesnoj mjeri uvećava rizik da će neko od potpmaka imati predispoziciju za isti.

Psihoterapijski tretman je ključan za rad sa ovim poremećajem, pri čemu se ponekada dodaje i medikamentozna terapija od strane psihijatra ukoliko postoje propratni simptomi. Psihoterapijom osoba može steći vještine kojima će prevazići svoje probleme. Ciljevi psihoterapije su da pomogne osobi u sljedećem:

– Da se fokusira na svoje postojeće kapacitete

– Da nauči da se nosi sa neprijatnim emocijama

– Da nauči da kontroliše svoju impulsivnost tako što će prihvatati i razumjeti svoje emocije, a ne nužno postupati po njima

– Da radi na odnosima sa drugima tako što će biti svjesna i svojih i tuđih emocija

mrak

Sam proces psihoterapije je zahtjevan za obje „strane“. Zahtjeva teorijsku potkovanost terapeuta, posvećenost i strpljenje, a poželjna je potkovanost terapeuta dodatnim alternativnim, psihološkim tehnikama. Statistički, postoje podaci da bar trećina klijenata uspije da živi boljim životom nakon terapije i pored njenog dugog trajanja. Zašto onda ne pokušati i pružiti sebi šansu za jedan kvalitetniji i ispunjeniji život?!

 

Izvor: https://lekariduse.wordpress.com

Link na arhivu vijesti