Opsesivno-kompulzivni poremećaj

04.07.2017. 15:31

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) spada u neurotske, anksiozne poremećaje i manifestuje se kroz trajnu preplavljujuću strepnju i intenzivne, iracionalne strahove. Ono što OKP razlikuje od drugih anksioznih poremećaja (fobija, paničnih napada i sl.) jeste činjenica da su anksioznost i strahovi povezani sa ponavljajućim, neželjenim i nametljivim mislima – opsesijama. 

OKP obično počinje tokom adolescencije ili ranog odraslog doba (negdje između 18-25 godine života), mada ponekad postoji i tokom djetinjstva. Koliko će dugo poremećaj trajati, zavisi od niza faktora, od kojih je najznačajniji taj da li se osoba liječi i u kojoj mjeri reaguje na tretman. Ipak, osoba ima bolju prognozu i veću šansu za izlječenje ukoliko ima blaže simptome koji ne traju dugo i ukoliko je prije pojave simptoma relativno dobro funkcionisala.

 

 

Opsesivne misli nisu povezane sa svakodnevnim brigama i stvarnim životnim problemima, već sa specifičnim sadržajima (npr. „ostavio sam šporet upaljen“) i strahovima, kao što su na primjer strahovi od zaraza, neadekvatnog ili nasilnog ponašanja i sl. Osoba prepoznaje ove misli kao iracionalne, pokušava da ih izbjegne ili potisne, ali često u tome ne uspijeva, pa misli nastavljaju da je opsjedaju i da prodiru u um satima, danima, a ponekada i duže. Za mnoge ljude jedino rješenje postaje da obave neki ritual ili neku stereotipnu i po pravilu obavljanu radnju kojom će se misao neutralisati, strah smanjiti, a potencijalna opasnost izbjeći. Osoba tako može i po pola sata prati ruke kako bi ponovo bila čista i kako bi neutralisala strah od zaraze ili može ponavljati neku riječ određeni broj puta, kako bi „spriječila“ da nekoga povrijedi. Osoba pri tom, uviđa da su ovi rituali pretjerani ili nerazumni, ali vjeruje da mora da ih obavi ukoliko želi da otkloni opasnost i umanji anksioznost. Zbog tako sniženog stepena kontrole, ovakve aktivnosti i rituali nazivaju se kompulzivnim ili prinudnim radnjama.

Da bi do kraja razumjeli šta je OKP, važno je da se on odvoji i razgraniči od uobičajene zabrinutosti i rituala. Veliki broj ljudi ima neki vid opsesivnih misli i neke od kompulzivnih ponašanje ili rituala. Tako na primjer, neko može pomisliti kako možda nije isključio peglu, pa iako negjde zna da jeste, da bi se umirio, mora da se vrati da to i provjeri. Kada provjeri, opsesija prestaje, a on nastavlja sa daljim obavezama i aktivnostima. Međutim za ljude koji imaju OKP, jedanput provjeriti ne znači ništa. Njihove misli su i upornije i znatno više uznemiravajuće, pa su potrebni i mnogo kompleksniji i dugotrajniji rituali. Zato, njihovi rituali oduzimaju dosta vremena (bar jedan sat dnevno) i bitno ometaju svakodnevno funkcionisanje, pa samim tim i porodične, profesionalne i društvene aktivnosti.

 


Sadržaj opsesija veoma je raznolik, a često i povezan sa glavnim temama u tom vremenskom periodu. Tako, one mogu biti vezane za crkvene dogme, zaraženost bakterijama, posledice zračenja, rizik od dobijanja neke bolesti i sl. U praksi, najčešće se sreću opsesije u vezi sa: gubitkom kontrole, smrću, detaljima i simetrijom, čistoćom i redom, zarazama i virusima, bolestima, fizičkim povredama i deformitetima, gubitkom samokontrole, seksualnim i agresivnim sadržajima, odlukama koje treba donijeti, filozofskim ili religioznim temama i sl. Često je prisutan i strah od potencijalne agresivnosti, povređivanja drugih ili iznenadnog nekontrolisanog i društveno neprihvatljivog ponašanja (vikanja, psovanja i sl.).

 

Mogući uzroci takvog ponašanja


Ima teorija koje smatraju da su opsesije povezane sa unutrašnjim konfliktom između agresivnosti i submisivnosti (pokoravanja), prljavštine i čistoće ili reda i nereda. Ipak, danas se znatno više govori o značaju genetskih ili bioloških faktora u nastanku ovog poremećaja, te najveći broj istraživanja pokazuje da postoji veza između OKP i neurotransmitera serotonina i da osobe sa ovim poremećajem nabolje reaguju upravo na lijekove na toj bazi. Postoje naravno i istraživanja, odnosno teorije koje ističu važnost sredinskih faktora i povezuju nastanak i održavanje OKP sa porodičnom sredinom, stilovima vaspitavanja, izloženošću visokim zahtjevima ili stresu i sl. Tako se pokazalo da je OKP češći kod onih koje su roditelji pretjerano štitili i tako njegovali njihovu zavisnost i nesamostalnost, kao i kod onih čiji su roditelji bili preterano kritikujući i zahtjevni. Podrška ovom nalazu je i činjenica da se u osnovi određenih opsesija nalaze upravo strah od kritike i strah od greške, kao i to da se opsesije najčešće javljaju onda kada postoji pritisak odgovornosti. Poznato je i da pojavi simptoma najčešće prethodi jak stres, promjena živote rutine ili intenzivan napor. Uzimajući u obzir sve ove nalaze i teorije, moglo bi se zaključiti da u nastanku i održavanju OKP djeluje niz genetskih i sredinskih faktora, ali da definitivni odgovor na to šta izaziva OKP još uvijek ne postoji.

 

Odbrana od prinudnih misli


Kompulzije ili rituali uključuju ponavljajuća ponašanja u kojima se sve radnje moraju obaviti određeni broj puta, a često i određenim redoslijedom. Smisao ovih ponašanja je da se izbjegne opasnost i smanji anksioznost. Iako uviđa da ne postoji racionalna veza između strahova i rituala koje čini, osoba vjeruje da ukoliko želi da izbjegne nepovoljan ishod, mora da obavi sve te radnje, na određeni način i određeni broj puta. Tako se na primjer desi da neko ko ima opsesivnu misao da će neko umrijeti, odagna tu misao i smanji strah, tek onda kada u pravilnom ritmu lupne prstom po stolu sedam puta. Ukoliko osoba ima opsesije i strahove u vezi sa zarazama, ona će se na primjer umiriti tek kada opere ruke dezinfekcionim sredstvom. Ovakav ritual može trajati i po sat vremena i nastavljati se čak i onda kada dovede do iritacije ili krvarenja ruku. Ponekad se dešava i da ritual ne traje dugo, ali da je usljed čestih opsesivnih misli i on jako učestao. Tako može da se desi da neko u toku dana opere ruke i po sto puta. Osim pranja, česte kompulzije su i učestalo provjeravanje da li su vrata zaključana, a aparati pogašeni, ponavljanje riječi ili brojanje do određenog broja, prisilna sporost, izbegavanje, kao i slaganje i dovođenje stvari u red na određeni način i „pod konac“. Važno je naglasiti da neke osobe sa OKP nemaju spolja vidljive kompulzije, već se njihovi rituali izvode u mislima brojanjem u sebi, ponavljanjem riječi ili ideje koju pomisle ili čuju i sl.

 

 

OKP je ranije smatran rijetkim, ali novije studije pokazuju da oko 2-3% populacije, a oko 1% djece i adolescenata pati od OKP. Jedan od razloga zbog koga se smatralo da su stope javljanja niže je to što značajan broj ljudi krije sopstvene simptome i ne želi da se to zna. Oni znaju da su njihove misli i ponašanje besmisleni i pretjerani, pa osJećaju stid i očaj što sve to ne mogu da iskontrolišu i spriječe. Nekada su njihove opsesije povezane sa idejom da će se osramotiti ili ponašati neprilagođeno, a nekada postoji strah da će se opsesije i kompulzije javiti pred drugima, te da će ih drugi ismijati i odbaciti. Zbog toga se mnogi ljudi sa OKP povlače i izoluju, izbegavajući sve situacije (kako društvene, tako i poslovne) koje mogu pokrenuti anksioznost. Zbog svega toga ovaj poremećaj često ostaje neprimjećen, a često i neshvaćen od šire društvene sredine. Da bi ljudi koji nemaju tu vrstu probleme mogli da razumiju ovaj pa i sve druge psihičke poremećaje moraju da imaju informacije o tome. Dobra informisanost je prvi korak ka razbijanju stereotipa, boljem razumijevanju i boljoj integraciji osoba sa OKP u društvo.

 

 

OKP se nerijetko javlja već i u djetinjstvu pa se roditelji trebaju što više potruditi da pomognu svom djetetu da se izbori sa ovim poremećajem. Ipak, veoma je važno da se konsultuju sa psihologom ili psihijatrom, kako bi naučili na koji način to da urade jer je važno da roditelji dobro razumiju ovaj poremećaj i to kako on utiče na djetetov život i funkcionisanje kompletne porodice. Stoga je posebno važno da uz pomoć stručnjaka procjene djetetovo stanje, simptome i potencijale, te da u skladu s tim modifikuju sopstvena očekivanja od djeteta i pohvale njegove napore. Također, od presudne je važnosti da budu tu za svoje dijete i da nauče kako da mu pomažu u borbi sa opsesijama, ritualima i strahovima. Dobro je ipak reći da roditelji nisu svemoćni i da je jako bitno da preispituju sopstvena ograničenja i uključuju sve sisteme koji mogu biti od pomoći. S obzirom na to da su stres i zahtjevi važan činilac opsesivno-kompulzivnih problema, veoma je važno da roditelji sarađuju sa školom i da kroz tu saradnju pronađu adekvatan stepen opterećenja djeteta, kao i načine da zaštite i podrže dijete ukoliko je izloženo socijalnoj izolaciji ili kritici. Pored toga, veoma je važno da roditelji potraže pomoć i stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja. S obzirom da se OKP često tretira lekovima, važno je da psihijatar procjeni da li je to neophodno i da ukoliko jeste prepiše adekvatnu terapiju. No, često se uz lijekove ili umjesto njih, savetuje i psihološko savjetovanje i psihoterapija jer je vrlo bitno nauučiti preispitati tačnost, logičnost i funkcionalnost (štetnost ili korisnost) sopstvenih misli, kako sebi pomoći, kako se opustiti i smanjiti anksioznost. Važan dio terapije podrazumijeva i izlaganje mislima, slikama, objektima i situacijama koje izazivaju anksioznost uz uzdržavanje od kompulzivnih ponašanja i rituala.

 

Razlika između OKP kod adolescenata i kod odraslih ljudi


Simptomi OKP, veoma su slični u sva tri životna razdoblja, ali neke manje razlike ipak postoje. Tako, odrasli uglavnom prepoznaju da njihove opsesije i kompulzije nisu racionalne, dok adolescenti, a posebno djeca ne moraju toga da budu svjesni. Kod djece je i znatno teže razgraničiti OKP od normalnih razvojnih tendencija, jer je normalno i razvojno očekivano da djeca imaju rituale i ideje da njihove misli i ponašanja izazivaju događaje. Važna razlika može biti i to da dok se odrasli sa OKP samostalno (pa i prikriveno) bave sopstvenim opsesijama i kompulzijama, deca i adolescenti češće uvlače druge ljude u sopstvene rituale. Oni na primer traže da ih prijatelji stalno zovu, da im roditelji pripremaju hranu i peru veš na određeni način i sl. Također, djeca i adolescenti znatno češće nego odrasli, imaju potrebu da priznaju ukoliko urade ili pomisle nešto za šta misle da je loše. Njima je jako važno mišljenje roditelja i drugih važnih ljudi u njihovoj okolini, pa mogu stalno provjeravati da li su uradili nešto loše i da li su drugi ljuti na njih. Dobar odnos sa drugima i dobijanje njihove podrške posebno je važno tokom adolescencije, pa se tada i najviše strahuje od podsmijeha i najviše kriju simptomi. Ovo povećava anksioznost i dodatno iscrpljuje i opterećuje. U strahu da ne urade nešto sramotno i društveno neprihvatljivo adolescenti sa OKP često izbjegavaju usmeno odgovaranje, izlaske i druženja. Školski uspjeh i prijateljstva počinju da trpe, kvalitet života osiromašuje, a nezadovoljstvo sve više i više raste. S obzirom da ne razumiju šta im se dešava i zašto ne mogu sebe da iskontrolišu, adolescenti počnu da misle o sebi da su slabi, ludi i potpuno različiti od drugih. S obzirom da se tokom adolescencije formira sopstveni identitet, ove kategorije postaju stabilan dio slike o sebi, pa pored straha, nezadovoljstva i pesimizma, adolescenti sa OKP često razvijaju i nisko samopoštovanje, a često i neki vid depresivnosti.

 

 

Načini samopomoći

Hobi, sport, prijatelji i ljubav su važni protektivni faktori jer umanjuju simptome i doprinose izlječenju. Stoga, ukoliko ima podršku prijatelja i/ili partnera, osoba sa OKP će lakše očuvati pozitivnu sliku o sebi, imati potrebnu podršku i dodatni motiv za borbu sa simptomima. Ultakodjer, ukoliko je uspjela da ostane aktivna i da se ostvaruje kroz hobi, sport ili umjetnost imaće veći osjećaj uspješnosti, kao i manje prostora da se bavi opsesijama. Medjutim, kada simptomi uzmu veliki mah, većina ovih oblasti trpi jer osoba te situacije vidi kao stresne i opasne, pa ih i izbjegava. Zbog toga je veoma važno da se problem prepozna na vrijeme, a osobi pomogne da ga savlada i očuva sve važne dijelove života što više netaknutim.

Ali, ne zaboravite: Vaš problem vas nikada ne definiše već vaša snaga, hrabrost i odlučnost da taj problem riješite... Zato, ne čekajte Godoa! Krenite već danas... Krenite sada!

 

Izvor: http://www.savetovalistemozaik.com/sr

 

Link na arhivu vijesti